„Govorilo se i ponavljalo za sva vremena kako čovjek treba težiti poznavanju samog sebe. To je čudan zahtjev kojemu do sada nitko nije udovoljio i zapravo nitko niti ne treba udovoljiti. Čovjek je svim svojim težnjama i nagonima usmjeren na vanjsko, na svijet oko sebe, i njegov je zadatak upoznati i za svoje ciljeve iskoristiti onoliko koliko mu je potrebno. Za samog sebe jedino zna kad uživa ili pati, i tako samo kroz patnje i radosti biva poučen o sebi i saznaje što treba tražiti ili izbjegavati. Uostalom, čovjek ne zna odakle dolazi ni kamo ide, on malo zna o svijetu, a ponajmanje o sebi samom. Ni ja sebe ne poznajem, a neka me Bog i sačuva od toga.“
Johann Wolfgang von Goethe
„21 studija za Studio 21 (ljeto na Marjanu)“ je novi ciklus radova kojima se predstavlja Mladen Čulić. Izvedene u tehnici akrila na dasci ove slike / studije varijabilnih dimenzija nastajale su ovo ljeto za autorovih boravaka na Marjanu u različita doba dana (jutro, podne, predvečerja). Slikane su „in situ“ a kako se akril jako brzo suši autor se namjerno dovodio u situacije da mora reagirati brzo i u duhu krokija pokušati zadržati kratke isječke doživljaja trenutka u kojemu jest i osjećaj rada u ambijentu koji ga je kroz šetnje esencijom ljeta vraćao u prostore djetinjstva – prostore nevine igre bez pretenzija i straha od ilustrativnosti. Međutim ovdje je uz zaigrani dječji duh prisutan i vješt crtač, a ilustrativnost u radovima ima stripovsku neposrednost prizora koja transparentno prenosi ozračje ambijenta u kojemu su radovi nastajali. Njihovi formati uglavnom odgovaraju panoramskom formatu PC ekrana (ultra wide 1:2 double quadrate screen) te boravak u okruženju ovih analognih slika priziva i snaži prisustvo digitalnog transfera 2D slika u 3D model. Sitni potencirani detalji (brod, patka i sl.) na slikama dodatno udahnjuju život prostoru galerije u kojemu se izlažu čime je osjećaj vitalnosti i boravka unutar prizora kojeg predstavljaju dodatno osnažen.
Ipak, kako Mladen kaže: „Na kraju svi zaključci padaju u vodu i ne znaš kako si došao do određenog rezultata. U osnovi jest kontemplativno meditativan pristup bez potpune kontrole i prepuštanja emocijama u potpunosti. Prije svega aktiviranje samoga sebe kroz harmoniju (koja je preduvjet upuštanja i ključan element koji prethodi svakom angažmanu) vidim kao proces na tragu kretanja ka cjelini (ukupnosti) bez zanemarivanja detalja – želio sam se stopiti sa okolišem do mjere da me zove i izraziti emociju crtežom, svjetlom i bojom. Vidim ove slike kao početak, kao kretanje po zapuštenoj i napuštenoj stazi slikarskog poziva. Sve manje ljudi slika. Treba se danas moći usuditi slikati. Osjećaj zadovoljstva koji imam dok slikam budi snažne ekspresije koje pune energijom, a same su po sebi snažan primopredajnik autoru što na neki način oslobađa. Stvara se svojevrsni domino efekt koji stalno vuče naprijed. To je sjajan osjećaj koji me ovo ljeto preplavio zadovoljstvom.“
Transmisija je dominantan osjećaj, a ova je izložba još jedna prilika za pohvalu slikarstvu klasične provenijencije, ali i za prisjećanje na davni tekst koji ga slavi: „Ako se neka sjenka čini plavom, nemojmo se bojati naslikati je što je plavije moguće, najljepšom plavom bojom iz svoje palete. Ali ako je boja tinte, učinimo je najljepšom crnom, crnom poput crnog jantara. Boje moraju biti iskrene jer će tako biti iskreni i kontrasti djela. Svaki crtež ili slika strastveni su ekvivalent nekog primljenog osjeta. Potrebna je ta snaga kontrasta da bi ih se moglo podijeliti. Ključni dojam koji na nas ostavlja neka slika danas je rezultat jedinstvene slike. Možemo pogoditi da će jednog dana, na običan papir, dodirom umjetnika biti prenesene stotine slika u kojima će grafizam i boje opjevati mnoštvo pustolovina. Poput
onih koje sam slučajno čuo u lukama Perua, Brazila, Antila ili Središnje Amerike, u ekvatorijalnim vodama ili ovdje u Oceaniji...“
Ili možda na Mediteranu, u Splitu, na Marjanu jednog sasvim običnog i naoko ni po čemu posebnog ljetnog dana...
Toni Horvatić
